Prema izveštaju Južnog regionalnog saveta u Atlanti, tokom 1951. i 1952. godine, u četrdeset kuća crnačkih porodica su bile postavljene bombe. Neki od njih su bili aktivisti kao Hari Mur, ali mnogi od tih ljudi su bili obični ljudi koji su odbili da se povinuju rasističkim konvencijama ili su bili nedužni prolaznici, žrtve belog terorizma.

 

Međutim, iako je vreme nakon Drugog svetskog rata bilo vreme kada su klanovske grupe nastupale sa izuzetno velikim nasiljem, takođe je bilo i vreme kada je Klan bio s uspehom suzbijen. Na primer, 1958. godine, klanovci su u Svernoj Karolini spalili krstove ispred kuća dva Indijanca plemena Lumbi (prvi su se doselili u isključivo belački kraj, a druga je bila Indijanka koja je izlazila sa belcem), a zatim održali miting u neposrednoj blizini, da bi ubrzo otkrili da su opkoljeni stotinama naoružanih Lumbija. Došlo je do pucnjave, a Klan je pobegao glavom bez obzira.